Danas se pesnikovo ime koje se do juče izgovaralo od mila, izgovara sa tugom. Napustio nas je pesnik koji je to bio više od svih drugih koji su se pisanjem pesama bavili u srpskoj savremenoj poeziji. Dok su se oni pesništvu posvećivali, on je pesmama živeo, postavši odavno, od samih početaka svoga pesnikovanja, čovek-pesma. On bez pesme nije mogao, ali učinio je sve – i uspeo u tome – da ni pesma, bogme, nije mogla bez njega. Simbiotički su bili srasli. Pesma ga je pisala, nagoneći ga da u svakom trenu može da joj se, pišući je, revanšira. Ona ga je, kao i najveće junake naše usmene epike, htela. Pišući pesme na bolničkom krevetu otišao je iz života – njoj u naručje. Pesmovaće i u onostranju, jer drugačije ne može.
O Miljurku Vukadinoviću se, jednostavno, ne može nipošto pisati onako kako se o drugim našim pesnicima pisalo i piše – jednostavno. Njegova poezija, stvarana pod osobenom pesničkom temperaturom, i sada kada prelazi u književnu istoriju da u njoj ostane i opstane, zahteva kritički pristup koji je sličnom temperaturom obeležen.
Nosio je neumornu ljubav prema pesmi, onu koja je istomahno i ljubav prema rečotvorstvu i gustoj i zreloj lirskoj „priči” koja njome pulsira. Poput elementarne pesničke nepogode, gradobitno i pljuskovito (sasvim očekivano, jer bio je pesnik vode), zasipao je čitaoce pravom pesničkom kišom. Za razliku od onih koji ih svojom poetskom mlitavošću truju, on ih je krepio i radostio. Vejao je njegovim pesmama rablejanski duh. Novi Urnebesnik koji bi Popin sledio, a hteo najhumorniju prozu i stihove srpske da obelodani, nipošto niti bi smeo niti mogao Vukadinovića da zaobiđe. Njegova zbirka „Ep o Šljivamešu” je u samom srcu svekolike moderne srpske humorne poezije, a ostale knjige, kada je o humoru reč, deluju poput grana ovog lirskog humoro-hrasta. Dok su mnogi drugi srpski pesnici umorni, čak starmali zbog svoje hronične umornosti, Vukadinović je bio (eksplozivno) humoran.
Ako su neki drugi bivši klokotristi svoj klokotrizam smatrali zmijskim svlakom koji se lako može odbaciti, a neki među njima uspeli pri tom sasvim i da zaborave kako su u mladosti i klokotrisali, Vukadinović je uvek to činio dokazujući kako avangardist koji je avangardist do korena (iz korena svog bića) može ostati avangardist bez ostatka i kada pesnička mladost prođe.
Ono što je ostvario svojom poezijom, odavno je naš pesnik preselio i u svoju prozu. I ona je zadržala rablejansko-vinaverski humor, jezičku, slogovnu razlomljenost, unutrašnju ambivalentnost, nesmirajnu erotičnost, neprekidnu i nezaustavivu igrivost. Gotovo da savremena srpska književnost ne zna za većeg homo ludensa od njega.
Miljurko je neprekidno miljurkovao. Kao što svaki čitalac posle suočavanja sa dve Kamingzove pesme, prepoznaje sve ostale koje je ovaj američki pesnik napisao, dovoljne su nam samo dve pesme Miljurka Vukadinovića da on ne bude pobrkan sa bilo kojim drugim pesnikom koji unutar srpske poezije dela. Ovaj naš pesnik nikada nije bio voljan da se skrasi ili, što je još gore, da dopusti drugima da ga skrase. Juriš na neosvojeno, uz urnebesni kikot, njegov je osnovni cilj.
Pesma pesnika ovakvog kova, pesničkog aktiviste kojem je jedan jedini sekund čitava hrpa situ-Akcija, može biti jedino onakva kakva Miljurku Vukadinoviću bez ikakve sumnje jeste: skok i preskok. Neprekidno je bio okrenut budućnosti. Jedino vreme njegovih pesama bilo je budućnosno sad.
Sinegdoha se, ipak, ako se moramo odlučiti, može smatrati osnovnom figurom za našeg pesnika koji neprestano lomi i stihove i reči, raskida ih, drobi. Jedna Vukadinovićeva pesma retko se samo na jednu pesmu svodi. Zbog unutrašnjih preloma u njoj ona nužno postaje ambivalentna. Višeznačno je njeno značenje i njen ton. Ništa nije onako kako na prvi pogled izgleda. Gore postaje dole, dole se uznosi gore. Nebo i zemlja menjaju mesta. Prostor se odprostorio. Vreme se razvremenilo. San se premetnuo u jav. Razvidušnog Miljurka Vukadinovića nije držalo mesto. Nije on pesnik koji je svoju poeziju centrirao. Ona nema središte, pogotovu ne jedno jedino, sržno, već joj je i svaki rub sam centar. Ona se piše rizomski; u nju se ubrođuje rizomski. Vodjezdik ovih pesama najneologističniji je jezik čitavog savremenog srpskog pesništva. Dok su drugi naši pesnici pomalo grebuckali po leksici, Miljurko Vukadinović se i bukvalno jezikostrmoglavio u sam rudnik našeg jezika i izneo iz njega veliku pregršt novootkrivenih jezičkih minerala. Svako novo čitanje Vukadinovićevih pesama novo je čitanje istih. Uvek se ponešto novo otkriva. Ove pesme nas začikavaju. One su provokativne lirske figurice. Na svakom čitaocu je da odredi šta je svaka od njih.
Miljurkov život nije znao za predah, za odmor. Ako se odmarao, bio je to odmor u trku. Ovaj pesnik bio je duša koja sluša. Ovaj pesnik koji je živeo svim čulima (i šestim, i desetim), bio je ovaj pesnik. Miljurko Vukadinović je bio – i ništa tu ne treba menjati – Miljurko Vukadinović.
Dušan Stojković