U ponedeljak, 9. novembra ove godine, otvorena je u Ljubljani u galeriji Visconti izložba slika Kose Bokšan-Omčikus. Posle otvaranja izložbe slikarka je sa suprugom Petrom trebalo da otputuje u Vela Luku, porodično gnezdo Omčikusovih. Već na otvaranju izložbe Kosa se nije dobro osećala, pa je sa Petrom odlučila da umesto na Korčulu otputuju u Beograd. U Beogradu je bilo planirano da u petak, 20. novembra, u društvu prijatelja putuju u selo Samoš u posetu Mladenu Markovu i jezerima Neuzina.
Kosa nije krenula na put, morala je u bolnicu. Sledeći dan stigla je vest da je Kosa preminula. Za samo dve nedelje, u brzopoteznom pomicanju istorije, životnu partiju izgubila je umetnica koju najugledniji istoričari umetnosti svrstavaju u sam vrh srpskog slikarstva.
Put do tog vrha trajao je od studentskih dana 1944. godine preko pobunjeničke „Zadarske grupe” i sudbinskog bega u Pariz 1952. godine u kome je sa Petrom, takođe velikanom srpske umetnosti, provela ceo svoj slikarski vek. Radno u Parizu, dušom u Srbiji, strasno je ostala vezana za svoju zemlju. Kosa Bokšan je izlagala na 125 izložbi po galerijama svetskih metropola, ali najčešće po izložbenim salama eks-Jugoslavije i brojnim gradovima Srbije. Često i sa Petrom. Nisu propuštali nijednu godinu, čak ni one smutne, sankcijske, da u Srbiju ne donesu neku svoju izložbu iz Pariza. Nema kod nas malo većeg grada u kome nisu izlagali. Čak hiperaktivna, premrežila je srpsko slikarstvo tolikim izložbama i slikama da je zadužila srpsku kulturu dragocenim umetničkim opusom.
A za uzvrat? Nikad mažena, nikad pažena, nepomognuta državnim sinekurama i ministarskim dukatima, samo sa svojih deset prstiju, o svom kruhu, provela je ceo život slikajući, beskrajno skromno živeći, i lepo, i bolno, uvek neprikosnoveno odana Srbiji i poput svog čudesnog ciklusa „Žene planine” i sama je postala žena gromada.
Random autor