Preminuo Brana Crnčević

Književnik i jedan od članova Srpske napredne stranke Branislav Brana Crnčević preminuo je rano juče u Beogradu, potvrđeno je iz njegove porodice.

Crnčević je bio književnik, aforističar, novinar, scenarista. Rođen je 8. februara 1933. godine u Kovačici, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Karijeru je počeo u listovima „Jež” i „Duga”, a objavljivao je kolumne u brojnim drugim listovima poput NIN-a i „Politike”.

Prvu knjigu za decu „Bosonogi i nebo” objavljuje 1963. godine, a potom i prvu zbirku aforizama „Piši kao što ćutiš”.

Tokom svoje karijere pisao je literaturu za decu, romane, aforizme, priče, pesme. Dobitnik je nagrade „Zmajevih dečijih igara” za stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu 1987. godine.

Crnčević je bio i politički angažovan i mnogi ga pamte kao dobrog prijatelja bivšeg predsednika Slobodana Miloševića. Bio je i zagovornik nevinosti Radovana Karadžića pred Haškim tribunalom i član najpre Srpske radikalne stranke, a potom, posle cepanja te stranke, Srpske napredne stranke.

Predsednik Srbije Boris Tadić uputio je izraze saučešća piščevoj porodici.

Tanjug

                                                                 ***********************

Bo­ri­slav Mi­haj­lo­vić Mi­hiz je sma­trao da je Bra­ni­slav Bra­na Crn­če­vić (1933–2011), je­dan od če­ti­ri na­ša naj­ve­ća sa­ti­ri­ča­ra u dru­goj po­lo­vi­ni 20. ve­ka. Tom sa­zve­žđu još pri­pa­da­ju: Du­šan Ra­do­vić, Vla­da Bu­la­to­vić Vib i Ma­ti­ja Beć­ko­vić. Oni su zna­li da je sa­ti­ra – ba­ro­me­tar slo­bo­de i da njen po­sao ni­je sa­mo da na­sme­je či­ta­o­ce, već i da isme­je ono što je opa­ko i zlo.

Sa­ti­ra i hu­mor Bra­ne Crn­če­vi­ća, i kad za­sja­ji no­stal­gi­jom, okre­ću­ći se de­tinj­stvu, i kad pla­ne gne­vom nad oskud­nom hra­bro­šću sa­vre­me­ni­ka, sma­tra Mi­ro­slav Ege­rić, uli­va se u onaj lep niz na­ših sa­ti­rič­nih po­be­da ko­je nas uve­ra­va­ju da ni­je sve pro­pa­lo, da su po­du­hva­ti op­šte pa­me­ti, ja­snog vi­đe­nja stva­ri i lju­di, pri­hva­ta­nja ri­zi­ka da se ka­že svo­ja mi­sao bez re­zer­ve i ogra­ni­če­nja, ne­što za­i­sta do­bro i ozdra­vlju­ju­će. Ve­li­ka je šte­ta što se taj sre­mač­ki bo­rac uću­tao i što ga ne vi­di­mo i ne ču­je­mo na osve­tlje­noj po­zor­ni­ci.

Ni­je ga bi­lo jed­no vre­me, zbog po­li­ti­ke. Te­le­vi­zi­je su iz­be­ga­va­le da ga zo­vu, na­ro­či­to u ži­ve emi­si­je, a iz­da­va­či su pre­sta­li da ob­ja­vlju­ju nje­go­ve knji­ge. Po­sle de­set go­di­na ću­ta­nja, na knji­žev­nu sce­nu vra­tio se knji­gom „Za­du­šni­ce”, ko­ja je po­sve­će­na nje­go­vim pri­ja­te­lji­ma: Mi­hi­zu, Cr­njan­skom, Zo­ra­nu Rad­mi­lo­vi­ću, Slo­bo­da­nu Pe­ne­zi­ću Kr­cu­nu… Za­hva­lju­ju­ći Mi­ro­sla­vu To­ho­lju i nje­go­voj iz­da­vač­koj ku­ći „Igam”, Bra­na Crn­če­vić je, u krat­kom vre­me­nu, ob­ja­vio ne­ko­li­ko svo­jih no­vih knji­ga, i ne­ko­li­ko sta­rih, kao što su „Srp­ska po­sla” i „Dnev­nik jed­nog”. Ta­ko se Bra­na Crn­če­vić vra­tio svom za­na­tu.

Nje­go­ve ko­lum­ne u no­vi­na­ma: „Srp­ska po­sla” (Glas) i „Cr­na tač­ka” (Ku­rir), či­ta­le su se i pre­pri­ča­va­le. Či­ta­le su se i nje­go­ve knji­ge, ali ga je knji­žev­na kri­ti­ka za­o­bi­la­zi­la. Nje­mu su bi­li va­žni či­ta­o­ci, a kri­ti­ča­re je do­ži­vlja­vao kao „me­đup­si­hi­ja­trij­sku sta­ni­cu”. Kri­ti­ča­ri i pi­sci se pre­ma knji­zi od­no­se kao de­ca. Kri­ti­čar tvr­di da zna šta je pi­sac hteo da ka­že, a pi­sac je to kao fol raz­u­meo.

Ni­je se od­ri­cao svo­jih pri­ja­te­lja, ni Slo­bo­da­na Mi­lo­še­vi­ća, ni Ra­do­va­na Ka­ra­dži­ća, ni Mi­la­na Mar­ti­ća… Sma­tra­li su ga srp­skim na­ci­o­na­li­stom. Iz po­li­ti­ke se, prak­tič­no, po­vu­kao 1994. go­di­ne, zbog srp­ske blo­ka­de pre­ma Re­pu­bli­ci Srp­skoj. Bio je, ka­ko je go­vo­rio, je­dan od „mr­tvih po­sla­ni­ka” u mr­tvom ju­go­slo­ven­skom par­la­men­tu. Ta­ko je sam se­be lu­stri­rao.

Hva­lio je Še­še­lje­vu od­bra­nu pred Ha­škim tri­bu­na­lom: „Še­šelj se pod­jed­na­ko ve­što slu­ži i ko­me­di­o­graf­skom i tra­gi­čar­skom teh­ni­kom. Ho­će da ih za­sme­je, pre ne­go što ih one­ra­spo­lo­ži i na­sr­ne na prav­ne nor­me Ha­škog tri­bu­na­la. Ne ve­ru­jem da će Še­šelj pri­hva­ti­ti ne­ku ma­lu ulo­gu ko­ju bi mu mo­gli pod­met­nu­ti”.

Vr­lo je oštro go­vo­rio o Dej­ton­skom spo­ra­zu­mu: Dej­ton je isto­rij­ska Mi­lo­še­vi­će­va za­blu­da. Neo­pre­zno je pot­pi­sao do­go­vor ko­ga se jed­na stra­na mo­ra pri­dr­ža­va­ti, dok dru­ga stra­na, i dru­ge stra­ne, to ne mo­ra­ju da či­ne. To je uvod u isto­rij­ske gre­ške ko­je će pla­ća­ti i na­ši po­tom­ci. Jav­no je go­vo­rio da je pro­tiv Ju­go­sla­vi­je, i Alek­san­dro­ve, i Bro­zo­ve, i Mi­lo­še­vi­će­ve.

Če­sto se, pri­čao je, bu­di s mr­tvim pri­ja­te­lji­ma. Ne­do­sta­je mu Mi­ka An­tić, ko­ji je, udva­ra­ju­ći se že­ni, mo­gao da po­je­de bu­ket cve­ća. Ne­do­sta­je mu Du­ško Ra­do­vić, do­bar i zao čo­vek. Do­bar za­to što je za pri­ja­te­lja bio u sta­nju sve da ura­di, a zao jer ni­je pod­no­sio ne­da­ro­vi­te lju­de. Ne­do­sta­je mu Zo­ran Rad­mi­lo­vić ko­ji je go­vo­rio: „Ti si iz­vo­đač pi­sač­kih, a ja iz­vo­đač glu­mač­kih ra­do­va”. Ne­do­sta­ju mu Lju­bo­mir Mu­ci Dra­škić, Slo­bo­dan Ci­ca Pe­ro­vić, Slo­bo­dan Mar­ko­vić, Bo­ri­slav Mi­haj­lo­vić Mi­hiz, Bran­ko Pe­šić…

Ve­ro­vao je u te­o­ri­ju jed­nog lu­dog ru­skog ko­za­ka da čo­vek ne umi­re pot­pu­no. Ka­da ne­ko umre, nje­gov dar pre­la­zi na ono­ga ko je to za­slu­žio.

Bra­ni­slav Bra­na Crn­če­vić, autor je afo­ri­za­ma: „Po­vu­kao sam se u se­be, a oni su me baš tu če­ka­li”; „Od svih po­gle­da na svet –naj­ža­lo­sni­ji je po­sled­nji po­gled na svet”; „Čuo sam da će su­tra bi­ti bo­lje, a ja baš su­tra ne­ću bi­ti ov­de”.

Z. Ra­di­sa­vlje­vić