U Beogradu je preksinoć, u 86. godini, preminuo Rajko Mitić. Vreme i mesto komemorativnog skupa i sahrane još nisu određeni.
Njegovo ime i prezime su decenijama značili više od bilo kakve titule, trofeja, funkcije... Vrlo rano je postao slavan, ali je to breme, verovatno najteže moguće, s lakoćom nosio tokom celog života.
Rođen je 19. novembra 1922. u Dolu kraj Bele Palanke, u selu kojeg odavno nema, jer je žrtvovano zbog viših interesa. Detinjstvo u Beogradu je počeo u vagonu, gde je njegov otac železničar Vitomir dobio privremeni smeštaj. Tamo, u Košutnjaku, gde je na početku HH veka bilo prvo pravo beogradsko fudbalsko igralište, ali koga više nije bilo kada se porodica Mitić doselila, počeo je da „pika” loptu.
Prve stranice svoje karijere je ispisao u malom klubu koji se zvao Košutnjak i čije se ime sačuvalo u našoj fudbalskoj istoriji samo zato što je u njemu počeo – Rajko Mitić. Već 1938. se obreo u Beogradskom sport-klubu, koji je u to vreme bio bez premca najbolji u državi i s kojim je uoči Drugog svetskog rata mogao ravnopravno da se nosi samo zagrebački Građanski.
Nadarenost Rajka Mitića je odmah primećena i on se 1940. našao u tek osnovanoj omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije. Odigrao je za nju tri utakmice i postigao jedan gol.
Drugi svetski rat je presekao normalne životne tokove, pa i fudbalske. Rajko Mitić je u vreme okupacije postao prvotimac BSK-a i jedan od njegovih najboljih igrača. Na žalost, tada nije bilo velikih međunarodnih utakmica, reprezentacija nije postojala, nije se igralo ni državno prvenstvo.
Po oslobođenju, neposredno pre formalnog gašenje BSK-a, 4. marta 1945. je osnovana Crvena zvezda, kojoj su pristupili praktično svi tadašnji najbolji beogradski fudbaleri, pa i Rajko Mitić. Veliko je pitanje kako bi se ona razvijala bez njega. Iako je u to vreme sve bilo podređeno kolektivu Rajko Mitić je bio takav čovek i fudbaler da je postao klupski simbol, znamenje „crveno-belih” poput grba, zastave, klupske boje... Prva Zvezdina zvezda, rodonačelnik jedinstvene klupske tradicije na svetu. Nisu uzalud navijači preklinjali i bogotvorili uzvikujući „Rajko, majko!”
Do 29. novembra 1958. i finala Kupa Jugoslavije u kome je Zvezda pobedila Velež s 4:0 odigrao je za svoj klub 572 utakmice (od toga 231 prvenstvenu i 39 u Kupu Jugoslavije) i dao 262 gola. Zvezdin pohod ka trofejima je počeo osvajanjem nacionalnog kupa 1948, što je ekipa koju je predvodio Mitić ponovila i 1949. i 1950. Posle ta tri uzastopna trijumfa u kupu sledile su četiri titule prvaka države (1951, 1953, 1956. i 1957).
Ni reprezentacija godinama nije mogla ni da se zamisli bez njega. Već na prvoj utakmici posle oslobođenja, 9. maja 1946. u Pragu protiv Čehoslovačke (2:0) dao je gol. I mada mu je posao pre svega bio da organizuje igru, da stiže svuda i u pravo vreme, na 59 utakmica za „plave” (poslednju odigrao 29. septembra 1957. u Bukureštu protiv Rumunije – 1:1) u strelce je upisan 32 puta. Posebno je zapamćen njegov gol Englezima, uoči Svetskog prvenstva 1954, kada smo savladali reprezentaciju „kolevke fudbala” s 1:0.
Nijedno veliko takmičenje tog doba nije moglo da protekne bez Jugoslavije i – Rajka Mitića. S olimpijskih igara u Londonu 1948. i Helsinkiju 1952. ima srebrnu medalju. U Finskoj su on i cela reprezentacija imali svoje „više od igre”, dvoboj sa SSSR u jeku sukoba Tito – Staljin. Prva utakmica je posle našeg vođstva od 5:1 i produžetaka završena 5:5, a u drugoj smo, odigranoj takođe u varoši Tampere, pobedili s 3:1. Na obe je Rajko Mitić bio i strelac.
(/slika2)Dva puta je učestvovao i na svetskim prvenstvima. U Brazilu 1950, na tek sagrađenoj Marakani i pred 200.000 gledalaca, imali smo peh da u grupi budemo s domaćinom, najvećim favoritom na šampionatu. Izgubili smo s 2:0, ali mnogi svedoci tog meča tvrde da bi ishod verovatno bio drugačiji da je u našem timu od prvog minuta bio i Mitić. On je, naravno, bio u sastavu, ali je prilikom izlaska na igralište udario glavom u metalni poklopac tunela i zbog lekarske pomoći je propustio prvih desetak minuta. Njegovo odsustvo je psihološki uticalo na naše reprezentativci, pa su Brazilci vrlo rano postigli gol. U Švajcarskoj 1954. nam se isprečila Zapadna Nemačka, koju smo nadigrali, ali ne i pobedili, pa je ona otišla dalje i postala – svetski prvak.
Po završetku igračke karijere Mitić je postao „tehniko” Zvezde, gde je nastavio po starom običaju – da osvaja trofeje. U toj ulozi je svoj klub doveo do titule prvaka 1959, 1960. i 1964. i pehara u kupu 1959. i 1964.
Od 1966. je ponovo u reprezentaciji, prvo kao član selektorske komisije, a od 23. aprila 1967. kao selektor. I na toj dužnosti je postigao jedan od najvećih uspeha u istoriji našeg fudbala. Jugoslavija je 1968. postala evropski vicešampion. Njegova mlada ekipa, u kojoj je polovina tek započela karijeru reprezentativca, oborila je u polufinalu na obe plećke svetskog prvaka Englesku s 1:0. U finalu je zbog spleta nesrećnih okolnosti ispustila pobedu (1:1) protiv Italije, koja je kao domaćin iskoristila ponovljenu priliku (2:0).
Po povlačenju s dužnosti selektora, 18. novembra 1970, Rajko Mitić se zaposlio u „Tempu”, ilustrovanom sportskom nedeljniku, koji je izdavala „Politika”, kao komentator. Njegova stalna rubrika „Sedam dana” čitala se s izuzetnom pažnjom, jer je mišljenje Rajka Mitića za svakog bilo dragoceno.
S tog radnog mesta je i otišao u penziju 1983, ali je i dalje, do same smrti, bio onakav kakva treba da bude legenda – putokaz u bespuću, svetionik u tami. Hladio je glave kad pobede opijaju i nadahnjivao kad je bilo najteže.
------------------------------------------
Bio je pravi sportsmen
(/slika3)Vest o smrti Rajka Mitića je veoma rastužila Stjepana Bobeka, legende Partizana i našeg fudbala. Pod bujicom emocija Bobek je o svom „večitom sportskom rivalu” i velikom prijatelju kazao sledeće:
– Bilo mi je zadovoljstvo da igram s Rajkom Mitićem u reprezentaciji. Razumeli smo se vrlo dobro i vremenom od sportskih rivala postali odlični prijatelji. Veoma mnogo sam ga cenio kao izvrsnog, a skromnog igrača, pravog sportsmena. Odgovarao je mom načinu igre, bio je radilica, imao dobar udarac, sigurno je jedan od najboljih fudbalera, koje je Jugoslavija imala. Naročito se sećam utakmica mog Partizana i njegove Crvene zvezde, jer su to bili posebni događaji, ne samo za nas, nego i za čitavu javnost.
Ivan Cvetković