Rim – Slavni italijanski reditelj Mikelanđelo Antonioni preminuo je u 94. godini, prenela je juče italijanska novinska agencija ANSA.
Antonioni, najpoznatiji po filmovima "Uvećanje" i "Avantura", preminuo je u svom domu kasno preksinoć.
Antonioni je postao poznat van Italije svojom trilogijom koju čine filmovi "Avantura", "Noć" i "Pomračenje" sa dominantnim motivom otuđenosti čoveka u modernom svetu.
Posle "Crvene pustinje", svog prvog filma u boji, Antonioni je snimio "Uvećanje" u Velikoj Britaniji i "Kotu Zabriski" u SAD.
Među značajnijim filmovima koje je snimio su i "Profesija reporeter", "Misterija Obervald" i "Identifikacija jedne žene".
Zajedno s drugim velikanom italijanskog filma Federikom Felinijem, Antonio je 1950-ih i 1960-ih italijanski film udaljio od neorealizma koji je prethodno dominirao tom kinematografijom. "S Antonionijem je umro ne samo jedan od najvećih reditelja nego i majstor modernosti", saopštio je gradonačelnik Rima Valter Veltroni povodom smrti slavnog reditelja.
Kako je prenela ANSA, sahrana će se održati u četvrtak u Antonionijevom rodnom gradu Ferari na severu Italije.
Beta-AP
-----------------------------------------------------------
Film se veže za istinu
Posle Bergmana, svetska kinematografija ostala i bez istaknutog italijanskog reditelja Mikelanđela Antonionija, poznatog mnogima po omiljenom filmu "Uvećanje"
Dok smo postajali svesni velikog filmskog gubitka i smrti Ingmara Bergmana, italijanska novinska agencija Ansa javila je da je preksinoć u Rimu preminuo Mikelanđelo Antonioni, jedan od najznačajnijih italijanskih reditelja.
Antonioni je rođen 29. septembra 1912. godine u Ferari, u porodici privatnih preduzetnika. Diplomirao je političku ekonomiju na Univerzitetu u Bolonji, a pohađao je "Centro Sperimentale" u Rimu i pisao kritike u listu "Sinema". U početku je radio kao koscenarista sa Roselinijem, Felinijem i Karneom, da bi prvi samostalni film snimio 1942. godine.
Kao i Felini, i on je karijeru započeo kao neorealista. Njegova prva dela bila su sumorni i beskompromisni neorealistički dokumentarni filmovi "Ljudi sa Poa", "Gradska čistoća" i "Ulica monstruma". Prvim igranim filmom "Hronika jedne ljubavi", Antonioni raskida sa neorealističkim pravilima i bavi se problemima srednje klase. Ovim filmom i delima "Pobeđeni" i "Dama bez kamelija", bavi se iskoračenjima iz društvenog reda i otuđenjem, što će biti njegove česte i prepoznatljive teme.
U filmu "Prijateljice", pesimističkoj studiji o otuđenju žena iz buržoaske sredine, primetna je promena u njegovom stilu. Uobičajeni zaplet zamenjuje nizom, naizgled slučajnih, događaja tesno povezujući likove sa sredinom i koristeći duge kadrove ili kadar sekvence umesto montaže. Uslediće "Krik", kritika života fabričkih radnika i "Avantura" – remek-delo mizanscena. Različitost i kvalitet ovog filma leži u tome da je Antonioni maestralno koristio duge kadrove kako bi izjednačio filmsko vreme sa stvarnim vremenom, jer svaka scena, bez obzira da li je montirana ili ne, traje onoliko koliko bi trajala i u realnom vremenu. Dubinska oštrina postaje još jedan od njegovih simbola kojim likove povezuje sa okruženjem, što će koristiti i u naredna dva filma zamišljene trilogije o otuđenosti. Tu trilogiju, u kojoj su "Noć" ("Zlatni medved" na festivalu u Berlinu 1961) i "Pomračenje", Antonio je nazvao "velikom emocionalnom bolešću našeg vremena".
Njegov prvi film u boji "Crvena pustinja" osvaja "Zlatnog lava" na festivalu u Veneciji 1964. godine. Teoretičari ističu da Antonioni u ovom filmu prvi put "impresionističko-ekspresionističko koristi boje kako bi odslikao neurozu žene". Da bi to dočarao, stvorio je skraćenu perspektivu koristeći telefoto objektive. Ovim je smanjio dubinsku oštrinu, i filmu dao apstraktni izgled. Sličan metod poigravanja sa bojama i dubinom koristio je u, po mnogima njegovom najboljem delu, trileru "Uvećanje" ("Zlatna palma" na festivalu u Kanu 1967). Priča o modnom fotografu koji je, slikajući nepoznatu ženu u parku u pozadini uslikao ubistvo, mnogima je i omiljen film i prvo Antonionijevo delo koje je prihvatila široka publika.
Poveden ovim uspehom 1969. godine u Americi snima "Dolinu smrti" koja doživljava neuspeh. Uslediće jedan od njegovih najboljih dokumentaraca "Chung kuo China" – kritika Kineske revolucije, triler "Profesija: Reporter" koji je zahvaljujući završnoj sedmominutnoj sekvenci zumiranja okarakterisan kao još jedno remek-delo, "Misterija Obervald" – adaptacija Koktoovog komada "Dvoglavi orao", i "Identifikacija jedne žene" (1982).
Moždani udar koji je doživeo 1985. godine sprečio ga je da snima. Iako je teško govorio i delimično bio paralisan vratio se kameri. Sarađivao je sa Vendersom na filmu "Pod oblacima" 1995. godine, kada mu je Američka filmska akademija dodelila počasnog "Oskara", a pre tri godine, sa Karvaijem i Soderbergom snimio je omnibus "Eros".
Filmovi Mikelanđela Antonionija sadrže malo dijaloga i muzike, čime nagoveštavaju odsustvo komunikacije među ljudima. Koristeći prirodne zvuke i tišinu, on ističe usamljenost svojih likova u haotičnom svetu a, prema sopstvenom priznanju, uvek ga je više zanimalo ponašanje i ekspresija glumaca, nego priča.
Antonioni je za sebe govorio da je najmanje italijanski od svih poznatih italijanskih reditelja. Važio je za velikog filozofa ljubavi, ali i očaja i otuđenja u savremenom životu. Njegov pogled na aktuelno odudarao je od njegovih savremenika – Felinija, De Sike, Viskontija ili Pazolinija.
– Film mora da se veže za istinu, a ne za logiku. Filmom sam pokušao da izvršim ličnu, malu revoluciju trudeći se da osvetlim izvesne protivrečnosti, da kod gledalaca izazovem određena osećanja, govorio je Antonioni, koji je uvek budio emocije.
To radi čak i sada, dok se piše i govori o njemu.
Ivan Aranđelović
Random autor