Bio je to čoveku koji je proputovao zemlje i kontinente, pohodio manastire i prirodne lepote, upoznao zanimljive ljude i njihovu kulturu, planinario, pisao knjige. Milutin Dedić, slikar, pisar, istoričar umetnosti, beogradski boem koji je u stvaralaštvu bio neumoran i u 83. godini, kada je 2018. napravljen ovaj intervju.
Milutin je bio harizmatična ličnost. Osvajao je na prvi pogled, na prvi stisak ruke u znak dobrodošlice. Slikar koji je svako putovanje pretočio u crteže i tekst. U 40 ukoričenih dnevnika je hiljade portreta i crteža. I, kao pride, slike različitih formata, knjige, TV emisije, kolekcija starih ključeva, minerali, školjke, amfore, makete brodova, staro oružje... Sve je to tu, nadohvat ruke, u ne baš mnogo kvadrata, kao neka vrsta galerije.
Crteži na vrećama
Sklonost ka crtanju pokazivao je još kao dečak u rodnom Šibeniku. Rat ga je omeo u školovanju kada su zauvek izgubljeni i njegovi, kako on to ume da kaže, rani radovi. Ostao je jedan, njemu veoma drag, koji je sačuvala majka: crtež stare česme iz 1951. godine u delu Šibenika u kojem je živeo.
– Majka je bila mudra i pronicljiva i sebi je očigledno dala zadatak da, zajedno sa ocem, mene i mlađeg brata Arsena izvede na pravi put, da budemo svoji ljudi – evocirao je tada uspomene na dečačke dane.– Arsen se dokazao u muzici, ja u slikarstvu. Što se mog talenta tiče, još 1941. godine je učiteljica, Italijanka, primetila da imam dara za crtanje. Na moju sreću, otac je počeo da donosi prazne džakove od cementa, dao mi je i svoju zidarsku olovku i ja sam neumorno crtao po tim vrećama jer je papir u to vreme bio vredan zlata.
Došlo je vreme da ide u vojsku i 1955. godine se obreo u Zadru. Imao je sreće da bude u jedinici sa Miladinom Šakićem i potonjim akademikom Gojkom Subotićem.
– Gojko mi je često i podrobno kazivao o istoriji umetnosti, što je za mene u to vreme bio bauk. Otvarao mi je vidike o nečemu što do tada nisam čuo. Bio je strpljiv u kazivanju, mogao sam satima da ga slušam – sećao se davnih godina. – Kad sam stigao u Beograd nisu me primili na Likovnu akademiju, ali sam zato studirao istoriju umetnosti.
Beogradske dane pamtio je po stvaralaštvu, još više po nemaštini i boemiji. Imao je svoje društvo, svoju kafanu, sto, kelnera. Sve te ljude, događaje, trenutke, celo jedno doba ostavio je na crtežima, sa propratnim tekstom. Kad je pripremana knjiga o njegovom stvaralaštvu među koricama su se našli svi koji su mu na bilo koji način pomogli, koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovom često burnom i teškom životu. Ako drugačije nije mogao, bar im se na takav način odužio.
Noći u kafanama
Mnoge noći je potrošio u kafanama. U „Manježu” je imao svoj sto i voleo je da ga služi kelner Draža.
– Moja „rezervna“ kafana bila je „Mali Pariz” u koju sam dolazio sa glumcima posle predstava u „Teatru poezije”. Predstave su temeljene isključivo na poetskim tekstovima. Slobodan Turlakov i ja smo među osnivačima teatra. U kafani smo satima mogli da slušamo legendarnog Rašu Plaovića, pa mi je šef sale Vidoje često ostavljao ključeve da, u sitne sate, zaključam kafanu. Ostavili bismo novac za ono što smo popili, a ja sam kao pravi „domaćin” izlazio poslednji- prisećao se.
Nema u koju beogradsku kafanu nije ušao. Ambijent, goste, sabesednike, prijatelje je crtao, uvećavajući obim svojih dnevnika u kojima je, kad ih danas listate, na hiljade raznih crteža i zapisa. To je deo ne samo istorije i boemije Beograda, već i naše bogate kulturne baštine. I baštine mnogih zemalja u svetu u kojima je boravio. Ponosan je što je pohodio sve naše manastire i što je mnogo puta išao na Hilandar odakle je takođe doneo sijaset crteža i slika. Ponosan je i na sinove Luku i Filipa, na unučad. Luka je „povukao” gene na njega: bavi se slikarstvom, a angažovan je i kao konzervator u Studenici.
– Uvek mu govorim da za uspeh nije dovoljan samo talenat, već mnogo rada i upornost. Sluša me i redovno elektronskom poštom šalje ono što je naslikao – otkrio je s osmehom na licu.
Ogromno je blago koje ima u vidu crteža, slika, zapisa, zapažanja ljudi i događaja.
– Oduvek sam želeo da otrgnem od zaborava ljudske kulture, ono što je stvorila civilizacija i da to, u vidu zapisa sa crtežima, smestim u svoje dnevnike. Čini mi se da sam u tome uspeo, jer je u njima na oko 12.000 stranica blizu 6.000 crteža i skica.
Iz Amerike, Azije, Afrike, iz evropskih zemalja vraćao se pun utisaka, sa vizuelnim i misaonim zabeleškama. Ploveći školskim brodom „Jadran” crtao je portrete posade i brodove, dodajući tome i poetske utiske. Svirao je gitaru i voleo da upoznaje zanimljive ljude, običaje, kulturu nekog naroda, pejzaže.
Povlen čudo od planine
Svaki kutak njegovog doma bio je ispunjen slikama, školjkama, mineralima i eksponatima starim stotinama miliona godina!
– Da nismo preterali u godinama –pitamo oprezno.
– Nismo – odgovario je tada, ne trepnuvši.–Ovo što vam pokazujem su fosilizirani morski crvi i školjke koji su živeli na dnu pramora, pre stotina miliona godina. Pronašao sam ih na planini Povlen. Tu je nekad bilo more, ali je nestalo, iscurelo, a životinjski svet se pretvorio u fosile. O tome sam detaljno pisao, i crtao, naravno, u jednom od svojih dnevnika. Povlen je čudo od planine. Eto, dočekaše fosili da ih ja pronađem. Sudbina.
Potpisao je veliki broj slika, knjiga, TV emisija. U jednoj od njih, „Enciklopediji za radoznale”, bio je stručni konsultant. Autor je enciklopedije „Vodenica – Božja i đavolja“ iz 1999. godine. Crtežima i zapisima zauvek je ostavio trag o 300 vodenica i 150 vodeničara. Pokazivao je ponosno ogromnu knjigu „Trg tišine”, posvećenu zavičaju, okupaciji, Dedićima, majci, ocu, prijateljima i svima koji su mu na bilo koji način pomogli.
TESTAMENTOM DO GITARE
– Pogledajte gitaru iza mojih leđa – skrenuo nam je pažnju na instrument okačen na zidu. – Ima neobičan put. Bila je u vlasništvu Dušana Đepine, velikog stručnjaka za minerologiju, mog dobrog prijatelja i kafanskog brata. Sa tom gitarom je on često, kao boem, zabavljao goste u beogradskim kafanama. Ja sam na nju bio i zaboravio. A, Dušan je, gotovo na umoru, testamentom od supruge zahtevao da, kad i ona ode sa ovog sveta, gitara pripadne meni. Sad je čuvam kao dragu uspomenu na svog velikog prijatelja i na jedno divno, prohujalo boemsko vreme u Beogradu.
OD DžUMHURA DžEMPER I KAPUT
Kad se 1957. godine doselio u Beograd Milutin Dedić je živeo izuzetno teško. Gotovo je gladovao. Ta i sledeća zima bile su pune snega i ledenih dana, pa je, da bi se ogrejao, često dolazio u bife „Split”. Jednom, tek što je promrzao ušao u bife, kad mu priđe robusiti neznanac.
– Uzmi ovo, nemoj da se smrzavaš – rekao mu je promuklim glasom.
– Vidim – dobro se Milutin seća te scene – lep zimski kaput i debeo džemper. Posle smo se upoznali... Bio je to Zuko Džumhur, legendarni jugoslovenski putopisac, slikar i vrsni karikaturista. .
Miroslav Stefanović