Život Biserke Cvejić (1923–2021) mogao bi da bude osnova jedne prave romantičarske romansirane biografije: kćerka pomorca, koji je „trbuhom za kruhom” došao do belgijskih rudnika, vinula se u najviše umetničke sfere i svojim mecosopranom osvojila najveće svetske operske scene. Kao devojčica sa roditeljima je iz svog rodnog Splita otišla u Belgiju i tamo provela svoju mladost. Otuda je u svom izgovoru uvek zadržala pravo francusko „r” i nikad nije bila sigurna s padežima u srpskom jeziku. Bez obzira na to, neizmerno je volela svoju domovinu i, osećajući taj poriv i unutrašnji poziv, obrela se u Beogradu 1946. godine.
Njen čarobni mecosopran i snažni glumački talenat, pa, rekla bih, i nesvakidašnje lepota, omogućili su joj – uz niz pogodnih okolnosti – da uđe u KUD „Ivo Lola Ribar”, da brzo postane solista, da dođe do profesora Josipa Rijavca, kod koga je završila studije na Muzičkoj akademiji u Beogradu i, što joj je lično možda najviše značilo u životu, da upozna svog budućeg supruga Dušana Cvejića, jednu izuzetno zanimljivu ličnost. Veoma fini tenor, uz studije na Muzičkoj akademiji završio je medicinu, specijalizirao fonijatriju i, spojivši sva ta svoja znanja, bio je veoma značajan u Biserkinom kasnijem pedagoškom radu.
Nikad se nije hvalila nekim svojim izuzetnim znanjem raznih muzičkih disciplina niti sviranjem klavira, ali glas koji je posedovala bio je čudesan i dovoljan da se pred njom otvore svetske scene. Najpre je u Beogradskoj operi počela da osvaja najznačajniji mecosopranski repertoar; zatim sledi njena avanturistička audicija za Bečku državnu operu, posle koje je dobila stalni angažman u ovoj čuvenoj operskoj kući; nastupa na najznačajnijim svetskim scenama – Metropoliten, Milanska skala, Kovent Garden, Teatro Kolon – i s najvećim pevačkim zvezdama – Mario del Monako, Renata Tebaldi, Karlo Bergonci, Nikolaj Đaurov, Leontin Prajs, Franko Koreli... Tu je više od 80 uloga, veliki broj koncertnih nastupa. I jedna opaska: uvek se navode njeni uspesi u klasičnom mecosopranskom repertoaru – Karmen, Amneris, Acučena, Eboli, Dalila – ali treba reći da su tu i zahtevne uloge savremenog operskog repertoara, u operama Bartoka, Britna, De Falje, Janačeka, Prokofjeva, Hristića, Gotovca, Konjovića...
Sjajne kritike, dugi aplauzi, raskošni hoteli, prijemi, česta putovanja... Uz sve to, ona ostaje „naša Bisa” – neposredna i komunikativna. Akademik Stanojlo Rajičić je jednom prilikom napisao: „I pored briljantne karijere nije nikad imala stav ohole primadone; obrnuto – uvek je bila jednostavna, prirodna, srdačna.” Zbog toga smo je voleli i osećali se prijatno u njenom društvu.
Kada je na vrhuncu svoje karijere odlučila da se povuče sa scene i da u miru, sa „svojim Duškom”, provede drugi deo svog života, vokalna pedagogija je postala njen imperativ. Odnegovala je generacije vrsnih pevača, nekima nije pružila samo znanje, već i toplinu svog doma. U njenoj kući u Puškinovoj 3 u Beogradu okupljali su se pevači, muzičara, njeni prijatelji i studenti. Odatle su izrasli Nikola, Milena, Sanja, Snežana, Irena, Vladimir... Uvek je tragala za lepim glasovima i trudila se da ih izbrusi i lansira u svet. Epizoda s njenim verovatno najčuvenijim studentom, Željkom Lučićem, veoma plastično pokazuje njen entuzijazam: mladog otpravnika vozova iz Zrenjanina, talentovanog pevača zrenjaninskog hora „Josif Marinković”, dovela je na novosadsku akademiju, radila je s njim bespoštedno i tako formirala jednog od danas najčuvenijih baritona svetske operske scene.
Poslednjih godina nije bila mnogo prisutna u javnosti, ali je bila uvek raspoložena za susrete sa svojim prijateljima, uvek duhovita i zabavna, vedra i u svojim poznim godinama, puna zanimljivih uspomena. Na tim uspomenama sazdana je i monografija o njoj iz pera Slobodana Elezovića, štampana 1984. godine, koju imam s posvetom: „Dragoj Snežani, sa iskrenim prijateljstvom, Biserka.”
Snežana Nikolajević