Dvanaestog aprila 1956. godine u Jarkovcu je rođen, a jedanaestog aprila 1997. iz Beograda je „pobegao negde“, možda kad mu se na glavu srušio čitav svet, možda da se unapred podrugne rasprodaji bola, možda i da nam pokaže da ume da bude gadan kad je naše pažnje gladan.
Rajko Kojić je jedan od najvećih gitarista koje je srpska i jugoslovenska rok muzika dala. Dobro, imamo Točka, i Točak je naš Hendriks. Rajku je nedostajalo malo daha, malo vazduha, malo otvorenog prostora da postane naš Riči Blekmor. Ili ne – zašto ga poistovećivati s bilo kim.
U muzičkom smislu, Rajko je bio tvorac i pokretač grupe koja će u istoriji ostati upamćena pod nazivom „Riblja čorba“.
Na prvom „Čorbinom“ albumu grupi je dao zvuk, ton, celinu. Taj album, „Kost u grlu“, najbolji je koji je ovaj bend ikad snimio.
Pružio je mnogo i na narednih pet albuma. Kad je „Čorba“ objavila svoje najpopularnije ostvarenje, „Mrtva priroda“, ponovo je zablistao, ali već kao čovek-tvorac koji se utapa u matici mašine.
Ono što je ovaj gitarista ostavio našem roku, a i našoj duši, čućete u pesmama „Ja sam još ona ista budala“, „Hej, ćale“, „Zvezda potkrovlja i suterena“, „Ostani đubre do kraja“, „Neke su žene pratile vojnike“, „Rekla je“, „Na Zapadu ništa novo“ i u mnogim drugim.
Može li zemlja da bude laka? Može, ako je zemlja oblak. U toj zemlji, gore, iznad naših ušiju, počiva i traje Rajko Kojić.
Vladimir D. Janković