Katarina Kaća Obradović rođena je 1928. godine u Beogradu, gde je završila Državnu baletsku školu i diplomirala istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Baletsko obrazovanje je stekla kod pedagoga Jelene Poljakove i Nataše Bošković, a najduže je bila učenica Milorada Mileta Jovanovića. Usavršavala se u Moskvi na GITIS-u kod čuvenih sovjetskih pedagoga Semjonove, Petrove, Zaharova, Elijasa. Preminula je 1. septembra, a sahrana je danas na Novom groblju u 13 časova.
Prvi put je nastupila na sceni u Rodinom pozorištu, prvom dečjem pozorištu kod nas, koje je vodila Gita Predić, ćerka Branislava Nušića, i to u ulozi Pepeljuge.
Članica beogradskog Baleta postala je još kao učenica 1945. godine, a 1947. dobila je stipendiju za školovanje u Moskvi. Iako se, iz poznatih razloga, već 1948. vratila u Beograd, o tom periodu veli: „Već tada sam počela da shvatam da umetniku nije dovoljna samo igra, već i da postoje određeni intelektualni prostori kojima treba dopuniti igru...“ .
Svoj umetnički put uspešno nastavlja dobijanjem nagrade na Omladinskom festivalu za izvođenje Grand pas de deux (Odeta) iz II čina „Labudovog jezera“ 1948, a 1950. je odigrala svoju prvu glavnu ulogu – Knjeginicu u „Baladi o jednoj srednjovekovnoj ljubavi“. Tokom naredne dve decenije usledile su brojne uloge lirskog klasičnog repertoara, kao i karakterne role u domaćim i inostranim baletima. Uspešno je igrala u „Žizeli“ naslovnu ulogu i Mirtu, bila je Odeta i Odilija u „Labudovom jezeru“, zatim Julija, Pepeljuga, Zarema, solistkinja u „Silfidama“, „Kraljici ostrva“, „Kineskoj priči“, „Orfeju“, „Jolandi“, kao i u domaćem repertoaru – „Ohridska legenda“, „Đavo na selu“, „Licidersko srce“, „Vibracije“, „Simfonijski triptihon“ i druge, te u solističkim deonicama baletskih delova u operama.
Na pitanje šta je u ovom bogatom i raznovrsnom repertoaru najviše odgovaralo njenom afinitetu, odgovara: „U prvom redu volela sam igru, bez obzira da li je ona klasična ili karakterna. Meni je bilo važno da me ona ispunjava. U tradicionalnom klasičnom repertoaru čini mi se da sam imala osećaj za stil, a u karakternim ulogama sam se nekako 'osećala svojom'“. Ovaj sud o sebi samoj može se u potpunosti prihvatiti, jer Katarina Obradović je bila polukarakterna igračica koja je sa istim uspehom igrala i jedan i drugi baletski repertoar, a koju su krasili precizna igračka tehnika i uvek studiozno prilagođen glumački izraz liku koji interpretira.
Od 1970. Obradovićeva je bila u dva navrata šef beogradskog Baleta, a tri decenije se uspešno bavila repetitorskim radom, prvenstveno sa solistima, uvek imajući na umu kako treba da profesionalno usmerava individualne osobenosti svakog igrača, ne pokušavajući da reprodukuje sebe.
I za diplomski rad na istoriji umetnosti Katarina je odabrala temu vezanu za balet – napisala je izvanrednu studiju, sa stručne strane analizirajući čuvena remek dela slikara Edgara Degaa, inspirisana baletskom sredinom.
Treba svakako reći i da je bila jedanaest puta član međunarodnog baletskog žirija na takmičenju u Varni, šest puta u Moskvi, četiri puta u Japanu, te u Rimu i Tunisu. Bila je i predsednik Nacionalnog saveta za umetničku igru naše zemlje i uspešno je sarađivala za Savetom za igru Uneska. Radila je koreografije za televiziju i realizovala predstave klasičnog repertoara u Napulju, Beogradu, Novom Sadu, Splitu i Skoplju. Udruženje baletskih umetnika Srbije joj je dodelilo Nagradu za životno delo.
Milica Zajcev