Zvali smo je Zlaćana. Njen spikerski, pomalo promukli glas preksinoć je zauvek utihnuo: posle duge i teške bolesti Zlata Spasojević (58) preminula je u svom stanu u Beogradu, okružena najdražima.
U „Politici“ je provela ceo svoj radni vek. Bila je sjajan lektor, jezička čistunica pravopisne škole srpskog novinarstva, pravoverni profesionalac, pre svega dobar čovek. Uvek je bila iskrena, ponekad prebrza. Svet je delila na ljude i neljude.
Iznad Zlate lebdeo je neki oreol optimizma, čak i kad se razbolela. Volela je da se veseli i da priča viceve. „Ako nemate nešto lepo da mi kažete, nemojte mi ni prilaziti“, šalila se s kolegama.
Volela je da odgoneta lingvističke rebuse, a najviše je respektovala kolegu Gradu Aničića i samo je njegova reč mogla da bude poslednja. A „Jezičke nedoumice“ profesora Ivana Klajna uvek su bile tu, na njenom stolu, za ne daj bože.
Jednom smo se, pre desetak godina, žustro sporečkali oko nekog teksta i nismo razgovarali nekoliko dana. Posle smo se zbližili i postali kućni prijatelji. Zlatu je odmah zavoleo i Laki, moj razigrani labrador, koji na kilometar, nepogrešivo, ume da nanjuši dobrotu.
Zajedno sa njom uminuo je čitav jedan splet reči, izraza, stilova, novinskih tekstova i bezazlenih šala (Je li, Zlaćana, kako se pravilno kaže: ćao ili čao, Irak ili Iran?) Smejala se do suza i kad je čula štos da je crnogorski jedini strani jezik koji se uči na srpskom.
Ponosila se što je odrasla na Dorćolu. „Bilo jednom na Dorćolu...“, volela je da evocira uspomene „iz našeg kraja“ gde su mangupi nekad gajili golubove, a danas pit-bul terijere.
Zlata je dobro poznavala i kafanski svet: njen tata Janićije bio je beogradski ugostitelj na glasu, legendarni kafedžija koji je vratio ugled telećoj glavi u škembetu u „Hajduku“ i roštilju na ćumur u Skadarliji.
Po ugledu na oca Janićija, Zlata je bila majstor za gurmanluke i poslastice. Imala je običaj da donosi svoje specijalitete na degustaciju u „Politiku“. Bile su to prave male gozbe, od švargli i pihtija do bajadera i vanilica.
Kad je poslednji put došla u „Politiku“, jednog vikenda pre šest meseci, da popije kafu s prijateljima u Klubu, svratila je i kod nas u Desk da pozdravi vikend-ekipu, čiji je i ona jedno vreme bila član. Sa mnom se pozdravljala nekoliko puta – kao da je slutila da se vidimo poslednji put.
Kada smo je ispratili do lifta, u vazduhu kao da je lebdela neka seta. I tuga. Na četvrtom spratu „Politike“, u Desku, tog vikenda dugo je vladao muk.
Ubrzo je pala u postelju, bez snage i volje za druženjem. Njeni najmiliji pazili su je do samog kraja. Sve do preksinoć, kad je otišla na put bez povratka.
Zlaćana, zbogom.
P. Mićković
Random autor