Akademik Mihailo Đurić, jedan od vodećih srpskih filozofa i sociologa, profesor koji je ostavio duboki trag i u pedagoškom radu sa nizom generacija studenata beogradskog Pravnog fakulteta do 1972. godine, takođe i kao gostujući profesor na univerzitetima u Beču, Zapadnom Berlinu i Augsburgu, umro je u 25. novembra u Beogradu u 86. godini.
Profesor Đurić je rođen 1925. u Šapcu, a studirao je pravo, filozofiju i klasičnu filologiju na Beogradskom univerzitetu, da bi 1954. doktorirao s tezom „Ideja prirodnog prava kod grčkih sofista” na Pravnom fakultetu, na kome je iste godine postao asistent.
Do početka sedamdesetih godina prošloga veka profesor Đurić je stekao sva univerzitetska zvanja, kao predavač istorije političkih teorija, sociologije, teorije države i prava i metodologije društvenih nauka.
Sav okrenut svetu filozofske misaonosti i naučne skrupuloznosti, vođen načelom etičke doslednosti i nepotkupljivosti, kao školovani sociolog koji duboko razume kovitlace istorije i političku intervenciju u njene tokove, profesor Đurić je u martu 1971. godine prodorno analizovao i oštro kritikovao amandmane čija će rešenja biti ugrađena u Ustav SFRJ iz 1974. godine.
Upozorio je da se tim promenama „odbacuje sama ideja” „državne zajednice jugoslovenskih naroda”, a takvi i drugi njegovi stavovi, izneti u tekstu koji je objavio u časopisu „Umetnost” 1971. godine, povodom rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu, nisu ostavili ravnodušnom dogmatsku, represivnu i staljinizovanu vlast.
Pokrenut je sudski proces u kome je profesor Mihailo Đurić, zbog svojih teorijskih stavova i „delikta mišljenja” osuđen na devet meseci strogog zatvora, a izložen progonu izbačen je sa Pravnog fakulteta.
Slučaj je hteo da se baš u proteklu subotu, na svom redovnom godišnjem okupljanju nađu predstavnici generacije studenata Pravnog fakulteta u Beogradu, koja je ovu školu upisala 1972. godine. Preksinoć smo se u razgovoru podsetili i profesora Mihaila Đurića, naime turobnog brucoškog vremena, u kome nismo imali privilegiju da slušamo predavanja uglednog profesora, zato što je bio izbačen sa fakulteta. Nismo znali da je preminuo, što samo svedoči šta su profesor Đurić i njegovo delo značili i onim generacijama studenata Pravnog fakulteta koje nisu imale sreću da ga i neposredno upoznaju kao profesora i pedagoga.
Svoj naučni rad profesor Đurić je kasnije nastavio u Institutu društvenih nauka, kao gostujući profesor na univerzitetima u inostranstvu i plodni pisac, autor petnaestak dalekosežno važnih filozofskih knjiga i na stotine članaka, rasprava i priloga u domaćim i stanim časopisima.
Veliki doprinos filozofskom i pravnom životu profesor Đurić je dao i kao član Saveta redakcije časopisa „Praksis”, član Upravnog odbora Korčulanske letnje škole, pokretač i glavni urednik časopisa „Filozofski godišnjak” i direktor godišnjih kurseva o Ničeovoj filozofiji u Dubrovniku. Bio je i član Upravnog odbora Srpske književne zadruge.
I posle povratka na Pravni fakultet 1990. godine, profesor Đurić je dosledno odbijao da govori o vremenima kada je bio izložen političkom i krivičnom progonu.
Visoki naučni ugled koji je uživao profesor Đurić potvrđen je izborom za člana Srpske akademije nauka i umetnosti i Evropske akademije nauka i umetnosti u Salcburgu.
Mesto i vreme sahrane profesora Mihaila Đurića biće naknadno saopšteni.
Tanjug