Posle kraće i teške bolesti u Beogradu je 8. juna preminuo istaknuti srpski književnik Moma Dimić, saopštilo je juče Udruženje književnika Srbije (UKS). Ugledan pesnik i prevodilac, pripovedač i romansijer, čitan, prevođen i igran u pozorištima u zemlji i inostranstvu, putopisac i esejista, dramski pisac, scenarista, dugogodišnji umetnički direktor Beogradskih međunarodnih susreta pisaca, dragoceni priređivač knjiga, plodnu književnu karijeru započeo je pre pola veka romanom „Živeo život Tola Manojlovića”.
Rođen je 1944. godine u Beogradu, gde je diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Dimić je imao samo 22 godine kada je napisao blistavi roman o Toli Manojloviću. Na sceni Teatra u podrumu beogradskog Ateljea 211 nezaboravnom ulogom Tole, koja je osim pozorišnog imala i TV izdanje, proslavio se Petar Kralj – pre dve i po godine, ova je predstava u režiji Petra M. Teslića, proslavila jubilej: 400-to izvođenje. Ta je monodrama već 1968. godine igrana i u Londonu.
U Upsali u Švedskoj, gde je Dimić bio izuzetno cenjen pesnik i prevodilac, postavljen je njegov „Šumski građanin”. Autor je scenarija za poznato filmsko ostvarenje Slobodana Šijana „Kako sam sistematski uništen od idiota”. Objavio je oko 40 knjiga, a sa švedskog je preveo oko deset. Prevodio je i sa engleskog jezika.
Dimić je zastupljen u mnogim domaćim i stranim antologijama srpske poezije i proze. Njegove knjige prevedene su na deset jezika. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za književnost i prevodilaštvo.
Vreme i mesto sahrane Mome Dimića biće naknadno saopšteni.
Tanjug
-----------------------------------------------------------
Putnik jezikoslovac
„Svakom piscu o kojem sam pisao, pristupao sam drugačije, nastojeći da što dublje zađem u odaje i tajne njihovog stvaranja, dimenzije i boje, njihovih talenata…”
Samo pre osam dana, u razgovoru o najnovijoj knjizi „Neovdašnji – pisci i susreti”, ovu rečenicu Mome Dimića objavili smo u našem listu, ne sanjajući da će se život ovog sjajnog pisca, esejiste i prevodioca ugasiti tako brzo. Znalo se da boluje, da hrabro izdržava ali niko od njegovih prijatelja nije verovao da će jednog dana morati da kaže: „Nema više Mome.”
Bio je divan pisac i divan čovek. Voleo je da putuje, da se sreće sa najrazličitijim ljudima i da pomno sluša njihove priče pronalazeći u svakoj neko zrnce lepote, dobrote i mudrosti. Sa svakog putovanja slao je pisamce ili kartu, donosio zapise ili eseje, zanimljive razgovore sa umetnicima sa sve četiri strane sveta, za koje u tom času nismo možda mnogo ni čuli ali koji su uskoro postajali slavni i nama bliski.
Moma Dimić je umeo da poštuje svoje sagovornike i svoju braću po peru: podsećao je često novinare kada „pada” koji jubilej, koji pisac puni toliko i toliko godina, pisao o njima i uvek svojom nenametljivom a visprenom reči iskazivao koliko je odan književnosti. Voleo je da prevodi sa švedskog jezika, a zajedno sa sinom je preveo i poeziju Tomasa Transtremera (Sabrane pesme, u izdanju Nolita). Predstavio nam je tog dalekog pisca koji sada spada u sam vrh svetske književnosti, i čije se ime sve češće pominje u nominacijama za Nobelovu nagradu za književnost.
Uz ime Mome Dimića ostaće vezani naslovi nebrojeno objavljenih putopisa i zapisa, video je svet a voleo svoju Srbiju i Mirijevo: „nije lošije od ne-znam-kakvih metropola”, rekao je u jednom intervjuu. U Mirijevu će biti i sahranjen, ali datum sahrane još nije saopšten, rekli su nam u Udruženju književnika Srbije čiji je istaknuti član Moma Dimić bio.
U Udruženju je bio izuzetno aktivan, a svako ko je pratio međunarodne susrete pisaca u Beogradu seća se sa kojom je predusretljivošću upoznavao pisce sa kolegama, ali i sa našim ljudima i gradovima u koje su po završetku Susreta putovali. Nije zaboravljao ni Kosovo i Metohiju, iz koje je i sam donosio pregršt zapisa i toplih tekstova o sudbinama ljudi odatle.
Dobio je niz nagrada a, kako je rekao, priznanje „Jakov Ignjatović” za životno delo, iz Budimpešte, koje je primio pre dve godine, posebno mu je bilo drago jer nosi ime velikana srpske književnosti čije je delo još živo. Pa ipak, iako ga je UKS predložilo za posebno priznanje za vrhunski doprinos u kulturi, komisija Ministarstva kulture Srbije nije tako procenila Dimićev doprinos. Jesu, međutim, čitaoci koji su se javljali i našoj novini, protestujući zbog toga. To je, znamo, Momi Dimiću bilo najveće priznanje.
A. Cvijić