Preminuo pesnik Miodrag Pavlović

U nedelju uveče, u nemačkom gradu Tutlingenu, kraj Štutgarta, preminuo je u svom domu, u 86. godini, Miodrag Pavlović (1928), pesnik, antologičar, esejista, prevodilac, član SANU, Slovenske akademije umetnosti i Evropske pesničke akademije. Po odluci porodice, supruge Marlen i ćerki Jasmine i Kristine, sahranjen je u Tutlingenu, u kojem je živeo, povremeno, poslednje četiri decenije.

Rođen je u Novom Sadu. Osnovnu i srednju školu završio je u B­eo­gradu, kao i Medicinski fakultet, koji je studirao od 1947. do 1954. Prvu zbirku – „87 pesama” – objavio je 1952. Ova pesnička knjiga smatra se prekretnicom u novijoj srpskoj poeziji i ona je u potpunosti opredelila dalji životni put Miodraga Pavlovića. Bio je izvanredan poznavalac srpske i evropske poezije, sjajan esejista. Jedan od najuticajnijih pesnika posleratne srpske književnosti. Njegova poezija i eseji objavljeni su na svim evropskim jezicima i nekoliko orijentalnih. Dela su mu naročito prevođena na nemački jezik i vrlo visoko ocenjivana u najuglednijim nemačkim listovima. Zastupljen je u prvoj antologiji moderne srpske poezije na nemačkom jeziku, koja je izašla 2004. Ova antologija – „Pesma pomera brda”, dobila je naslov prema jednom stihu Miodraga Pavlovića. Antologija sadrži 260 pesama, od 82 autora. Godine 1960. postao je dramaturg u Narodnom pozorištu u Beogradu. Radio je dvanaest godina kao urednik u izdavačkom preduzeću „Prosveta”. Dobitnik je najvećih naših i evropskih nagrada.

Njegova najznačajnija dela su zbirke: „87 pesama” (1952), „Stub sećanja” (1953), „Hododarje” (1971), „Ulazak u Kremonu” (1989), „Kosmologija profanata” (1990), „S Hristom netremice” (2001), romani: „Drugi dolazak” (2000) i „Afroditina uvala”. Autor je više knjiga eseja. Priredio je nekoliko antologija poezije, među kojima je najznačajnija „Antologija srpskog pesništva od XIII do XX veka”. Ova antologija je ponovo vratila na poetsku scenu neke zaboravljene pisce.

Živeo je na relaciji Tutlingen–Beograd. U poslednje vreme je sve ređe dolazio, povukao se iz javnog života, kažu da je poslednjih dana odbijao i hranu da uzima. Njegovi prijatelji tvrde da je želeo da bude kremiran i sahranjen u Beogradu.
 
Tiho živeo – tiho i otišao
 
Milovan Danojlić:Napustio nas je jedan od graditelja lepote i dostojanstva književne umetnosti 20. veka. Miodrag Pavlović se pojavio među predvodnicima otvaranja naše poezije, i kulture uopšte, prema velikom svetu, u času kada se za to, pored dara i zvanja, tražila i izvesna hrabrost. Jedna od najumnijih naših glava, modernista s osloncem u nacionalnoj tradiciji, kao pesnik, esejista i antologičar, delom i rečju borio se za visoka merila pevanja i mišljenja, koja su se, u međuvremenu, pomutila i srozala. Upoređeno s tekućim stanjem stvari, vreme u kojem se pojavio Miodrag Pavlović prikazuje nam se kao Periklovo doba naše kulture. Poslednji put, razgovarali smo, telefonom, početkom maja, on iz Nemačke, ja iz Francuske. Odlagao je, zbog lošeg zdravstvenog stanja, redovnu posetu Beogradu, ne gubeći nadu u dobru budućnost grada prema kojem je, u poeziji i životu, gajio živu, u istoriji utemeljenu, ljubav.
 
Matija Bećković: Miodrag Pavlović je nosio najobičnije ime, a ostvario najneobičnije delo. Kao da mu je ime bivalo nepoznatije, što mu je delo postajalo slavnije, a to nije jedini paradoks njegove životne misterije. Javio se sa „87 pesama”, a živeo tek jedva godinu dana manje. „Svet je postao lakši za jedan ljudski mozak” – jedan je od njegovih prvih, slavnih stihova. Ne znam koja reč bi bila tačnija i prikladnija da se kaže o njemu u času poslednjeg oproštaja. A taj mozak, za koji je svet ostao lakši, a srpsko umlje siromašnije, nije bio tek mozak jednog smrtnika, već mozak pesnika prekretnika, koji je u herojskoj borbi za pamćenje vratio srpskoj poeziji nekoliko otpisanih vekova. „Takozvani mrtvi”, naslov je njegovog poslednjeg rukopisa, i tako će među nama, takozvanim živima, od sad sloviti i on sam. Miodrag Pavlović je bio oličenje čistoga uma, čovek najoštrije i najblistavije inteligencije.
 
Petar Pajić: Pesnik ne umire, jer iza njega ostaje ono što se zove duh. Njegova poezija, i uostalom svaka njegova reč, iskazana kroz pesmu ili esej, ne može se pomeriti. Vreme je nemoćno. On je bio među prvima koji su nam pokazali moderne puteve duha.

Vito Marković: Miodrag Pavlović je bio pesnik tih, oprezan, mudar, nenametljiv. Kao pesnik i antologičar, svojim modernim lirskim merilima, postao je naše vreme. Družili smo se. Bili smo prijatelji. Razgovarali o svemu, pa i smrti. Pitao sam ga šta posle smrti više voli – pepeo ili ono drugo. Odgovorio je: „Pepeo, pepeo.” Tiho je živeo, tiho je i otišao, kao neko ko je skoro uvek bio u slozi sa samim sobom.
 
Radivoje Mikić: Miodrag Pavlović, uz Vaska Popu, utemeljivač je modernog pesničkog izraza u srpskoj književnosti druge polovine 20. veka. Ali, pored toga, on je godinama i decenijama bio oličenje pesnika koji, ne samo što istražuje mogućnosti pesničkog izraza, već i kao esejista daje tumačenje našeg celokupnog pesništva. Njegov esejistički rad predstavlja jedan od najviših dometa u srpskoj kulturi. Sasvim je sigurno da su i Pavlovićevo pesničko iskustvo, i njegov esejistički rad, podloga na kojoj je nastala njegova čuvena „Antologija srpskog pesništva”, taj reprezentativni obrazac predstavljanja srpke lirike.

Radovan Beli Marković: Držim da ničeg prirodnijeg nema, no da se od dragog Pesnika oprostim rečima kojima se i on oprostio od jednog Pesnika: „Zbogom pod crnim svodom/ Utisni čelom tučano uzglavlje/ Vrati nam svetove koje si prezreo/ Pohvali nas za usrdno plakanje/ I pomozi nam odnekud da ostanemo živi.”
 
Vladan Rakić: Vest o smrti srpske i evropske književne gromade, zatekla me je, snažno uzdrmala, i definitivno prekinula naše višegodišnje, za mene ritualne, šetnje Knez Mihailovom, do omiljenih mu kafana „Proleće” i „Vuk”. Za dolaske u voljeni Beograd pripremao se dugo, u poslednje vreme sve duže, a ostajanja u Beogradu bivala su sve kraća.