Atina – Režiser Teo Angelopulos, klasik grčkog filma, nije uspeo da snimi poslednje sekvence svog najnovijeg filma „Drugo more”. Preminuo je u atinskoj bolnici od povreda zadobijenih u utorak kada je na njega za vreme snimanja naleteo motorcikl.
Očevici kažu da se sve odigralo u sekundu: 77-godišnji Angelopulos je u sumrak, negde oko 19 časova prelazio kolovoznu traku prometne saobraćajnice u južnom predgrađu kako bi nešto objasnio glumcima kada je na njega naleteo motor. Režiser je odmah prevezen u bolnicu ali su povrede bile vrlo teške i lekari koji su se za njegov život borili nekoliko sati, nisu uspeli da ga spasu.
Teo Angelopulosa smatraju klasikom grčkog intelektualnog filma koji je zahvaljujući njemu postao poznat i svetskoj javnosti. Počeo je sa kratkometražnim filmovima 1963. i na početku se uglavnom bavio istorijom Grčke, kao, recimo, u trilogiji „Dani 1936”, „Komedijanti” 1975, „Lovci” 1977, prikazujući kroz njih jarku panoramu novije grčke istorije. Kasniji Angelopulosovi filmovi koji su mu doneli svetsku slavu su se bavili grčkom mitologijom ali su istovremeno bivali i politički aktuelni.
Angelopulos je u svojoj bogatoj četrdesetogodišnjoj karijeri dobio brojne nagrade dok je film „Večnost i jedan dan” ovenčan priznanjem Kanskog festivala 1998.
Dobijao je nagrade i na Berlinskom forumu, u Italiji, Japanu... Eksperimentalni film „Aleksandar Veliki” dobio je 1980. nagradu „Zlatni lav” u Veneciji, dok je za „Pejzaž u magli” dobio srebro na Vencijanskom festivalu 1988. „Prekinuti rodin let” 1991. nagrađen je u Bolonji i na festivalu u Sidneju. Za film „Pogled Odiseja” pripala mu je posebna nagrada kritike na Kanskom festivalu 1995.
Posle osvajanja „Zlatne palme” u Kanu 1995. za film „Večnost i jedan dan”, čuveni grčki režiser skrenuo je na sebe pažnju i filmovima, „Plačući lug”, „Prašina vremena” snimljen 2008. i „Nevidljivi svet” 2011.
Teo Angelopulos koji je bio pravnik po obrazovanju, dugi niz godina je radio kao novinar, filmski kritičar, bio je osnivač časopisa „Savremeni film”. Bio je počasni profesor Briselskog univerziteta, i Univerziteta u Eseksu, Nantera u Parizu i njegov prepoznatljiv stil bili su lagani, dugi kadrovi, epizode praćene naracijom kao što je, recimo, njegov film „Putujući svirač”.
J. Pavlović-Stamenić
Agencije