U Beogradu je juče preminuo Kosta Bogdanović (1930), vajar i teoretičar umetnosti, saopštilo je Udruženje likovnih umetnika Srbije. U Muzeju savremene umetnosti u Beogradu Kosta Bogdanović radio je kao kustos, muzejski savetnik i kao direktor (1985–1987). U istom muzeju osnovao je Centar za vizuelnu kulturu 1974.godine. Član ULUS-a bio je od 1961. godine.
Kosta Bogdanović je do poslednjeg trenutka radio u svom ateljeu u jednom novobeogradskom soliteru. Svaki posetilac osim što je imao priliku da vidi njegove skulpture, uvek je mogao da prisustvuje i malom koncertu–Kosta Bogdanović sa zadovoljstvom je svirao na arhaičnom žičanom instrumentu. Poslednji put bio je gost „Politike” pre godinu dana kada smo njegovu skulpturu iz ciklusa „Vizantija” poklonili laureatu „Politikine” nagrade za najbolju režiju na Bitefu–Jožefu Nađu.
U svom dugogodišnjem plodnom stvaralaštvu Kosta Bogdanović bio je najverniji drvetu. „Kad uzmem drvo u ruke, ja ga pre svega dugo posmatram da bih video šta ono najviše očekuje od mene...Duh drveta je veoma važan. Stari narodi su, međutim, verovali u duh drveta koji je po mnogim verovanjima mudriji od čoveka”, govorio je Kosta Bogdanović.
Svoju zapitanost nad oblicima i formama Bogdanović je bazirao na stavu da je razlika između zanatlije i umetnika u tome što zanatlija razmišlja kako je lakše, a umetnik kako je moguće.
Umetnik je vajarstvo učio u ateljeu Sretena Stojanovića, a istovremeno je diplomirao istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1962) i ostvario se i kao likovni kritičar, teoretičar i kustos. Bogdanovićev opus usmeren je na izraz savremenog, tihog, mirnog, zdravog i uzvišenog koje vodi suptilnom približavanju duhovnog u umetnosti. Kosta Bogdanović je teorijski formulisao i zasnovao sopstvenu poetiku–poetiku vizuelnog. Na Akademiji umetnosti u Sarajevu uveo je predmet istraživanje vizuelne kulture (1982), a kasnije kao postdiplomske studije na novosadskoj akademiji umetnosti. Ostavio je nezaobilazan trag studioznim istraživanjima vizuelne kulture i objavio ih u knjigama „Svest o obliku”, 1 i 2, „Uvod u vizuelnu kulturu”, „Istorija svetske skulpture”...
„Živimo u doba opšte, pa i vizuelne zagađenosti. Postoji pokušaj da se kroz integralni pogled na vizuelnu kulturu nađe opravdanje zašto je čovek to što je stvorio, za nas danas tekovina. Koliko je ona smislena i šta bi bilo da nema onoga što su ljudi stvorili. Naravno, ljudi su stvorili ogromna zla, ali to ne znači da ljudi ne žele i dobro. I ja pokušavam da kroz svoju umetnost i svoje pisanje budem na strani dobra....”, govorio je ovaj vajar u čijim su delima najzastupljenije boje bile ultramarin plava, zlatna i bela.
On je ovaj izbor objašnjavao sledećim rečima: „Ta ultramarin je boja koje nema u prirodi, ono što mislimo da je plavo to je samo vazduh… Ultramarin je onaj poslednji ton prema ljubičastoj, a postoje četiri fabrička ultramarina, ali ja ne koristim nijedan od njih, već pravim svoju boju. Zašto? To je boja koja sugeriše dubinu i njena simbolika ukazuje na ideju o spiritualnom, nebeskom i kosmičkom. U slikarskom efektu ona daje produženu dubinu u odnosu na crnu. Plava boja je beskraj i ta metafora je nešto što ne mogu da dostignem, a hteo bih”.
Kosta Bogdanović dobio je 1992. i „Politikinu” nagradu za najbolju izložbu. Bile su to teške godine, pa mu novčana sredstva kao deo nagrade tada nisu ni isplaćena. Nikada se nije naljutio niti pravio buku od toga. Uvek je sa nekim pomirujućim osmehom govorio o tom događaju.
Skulpture Koste Bogdanovića u slobodnom prostoru realizovane su u brojnim mestima nekadašnje Jugoslavije: Jalovik, Split, Zenica, Kikinda, Apatin, Pančevo, Beograd.
Njegova dela se nalaze u umetničkim zbirkama muzeja i galerija: Berlin, Grac, Olbani, Beograd, Ljubljana, Zenica, Niš, Apatin, Kikinda, Pančevo, Kragujevac i u mnogim privatnim zbirkama.
Datum i mesto sahrane Koste Bogdanovića biće naknadno objavljeni.
M.Đorđević
Random autor